Krenimo u političku borbu za ravnopravnost!

 

Današnji dan koristim da se osvrnem na posljednjih par godina, ali i na historiju, vrijeme i okolnosti koje su nas dovele u stanje koje imamo danas. U borbi koja je dugoročna, koja je jedan dugi maraton, a ne utrka na sto metara, ja znam da mi u Srebrenici i u drugim povratničkim zajednicama imamo važnu ulogu, ako ne i ključnu.

Odbranjena je Bosna i Hercegovina u ratu. Mi je u miru branimo tamo gdje su mislili da je nakon Dejtona više biti neće. Mi koji smo prešli ratne linije razgraničenja kada je oružana borba završena imamo posebnu odgovornost. Bez obnovljene kuće u Konjević Polju, bez zastave BiH u Kozarcu, bez naše djece u Kotorskom, ne mogu ni zamisliti budućnost BiH od Drine do Une. Danas je 1. mart, dan kada su drugi put u modernoj historiji narodi BiH, građani bez obzira na vjeru i etničku pripadnost, imali priliku da biraju – i opet su izabrali ispravan put. Prvi put kada su zajedno ustali u Drugom svjetskom ratu, a onda izlaskom na referendum 1992. godine.

Kako je sve počelo? Vijeće ministara Evropske ekonomske zajednice je osnovalo Arbitražnu komisiju u okviru Mirovne konferencije o Jugoslaviji, koja je u augustu 1991. godine dala svoje preporuke. Socijalističke republike su do 23. decembra 1991. pozvane da se izjasne o statusu i nezavisnosti. U oktobru Skupština BiH donosi Memorandum o položaju BiH i budućem ustrojstvu jugoslovenske zajednice. Sve se radilo u okivru institucija. Kao jedan od zaključaka je da BiH neće prihvatiti nijedno ustavno rješenje u kojem neće biti i Srbija i Hrvatska. Tri dana prije isteka roka, SR Bosna i Hercegovina podnosi zahtjev, što je rezultiralo izlaskom Srpske demokratske stranke i nekolicine zastupnika manjih stranaka iz Skupštine i formiranje paralelnih struktura. Uspostavom Skupštine srpskog naroda u Bosni i Hercegovini, a zatim proglašavanjem Republike srpskog naroda u BiH 9. januara, političke snage okupljene oko Radovana Karadžića narušile su ustavni poredak države. S druge strane, unatoč nastojanjima HDZ-a da u referendum uključi i pitanje ‘nacionalnih kantona’, što je i dan danas pitanje koje se nameće, na referendumu su građani i građanke BiH, uz izlaznost od 64%, odgovorili da jesu za „suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, naroda BiH – Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive.“

Neki danas 1. mart osporavaju, smatraju ga početkom rata. Ono preko čega se prelazi jeste da je nasilje počelo znatno ranije. Prvog oktobra 1991. godine snage Jugoslavenske narodne armije sravnile su sa zemljom sela Hrasno i Ravno u južnoj Hercegovini. ‘Dobrovoljci’ različitih paravojnih formacija, ali i ‘regularnih’ snaga, su Drinu prelazili znatno prije prvog marta. Barikade kojim je blokirana organizacija referenduma u pojedinim dijelovima zemlje, a za koje je odgovornost preuzeo SDS bile su jasna poruka – namjere da se pokrene nasilje.

Jasno mi je da pojedine politike pokušavaju ovaj datum predstaviti nečim ‘pogubnim po srpski narod’, jer je to jezik koji im odgovara u današnjim društvenim okolnostima, ali to jednostavno ne odgovara istini. Da se sutra, kojim slučajem, pitanje praznika 1. marta nađe pred Ustavnim sudom, te ako bi isti razmatrao ista pitanja i okolnosti koje je uzimao u obzir u predmetu ‘9. januar’, ne bi nikada mogao izvući isti zaključak. Nikada se u porukama vezanim za Dan nezavisnosti, a kamoli zvaničnim odlukama koje se vežu za isti, srpski narod nije isključio, diskriminisao i izbrisao, posebno ne na onaj način kako je to prema Bošnjacima i Hrvatima proglašenjem Republike Srpske 9. januara. Jednostavno, pravno gledajući, ni Ustavni sud ni Venecijanska komisija ne bi našli osnova da utvrde da je 1. mart diskriminatoran prema nekoj etničkoj grupi u našoj zemlji ili usmjeren protiv nekoga.

Tu dolazim do današnjih okolnosti. Kada razmišljam o trenutnom stanju, nameće mi se odgovor da mi koji živimo na područja entiteta RS, a koji smatramo BiH našom domovinom, moramo ostvariti političko jedinstvo i boriti se za ravnopravnost. U duboko podijeljenom političkom spektru između onih koji su vlast u RS-u i onih koji učestvuju u vlasti na nivou BiH iz RS-a, malo je razlika – kada je u pitanju odnos prema povratnicima, historiji, suočavanju sa ratnim zločinima. Međutim, trebamo gledati koje su to tačke koje nas zbližavaju, baviti se ekonomijom i obrazovanjem, tražiti mehanizme na koji način možemo postići da Bošnjaci i Hrvati u RS-u, ali i Srbi u Federaciji, konačno dobiju svoj prostor i uvažavanje građanskih sloboda i ljudskih prava. Na tom putu, Bošnjaci moraju napisati platformu jasnih političkih ciljeva. Ona treba imati onaj vrijednosni dio – o kojem se ne pregovara, a to su pitanja istine o zločinima i genocidu, te istine o prirodi rata i borbe za cjelovitost BiH. Drugi dio su važna pitanja za budućnost zemlje, a to su pozicija Bošnjaka u ovom bh. entitetu, učešće našeg naroda u procesu donošenja odluka, zaštita prava na bosanski jezik, osiguranje obrazovanja bez diskriminacije, zdravstvena zaštita po mjeri čovjeka, jednake prilike za pristup zaposlenju u javnim preduzećima i institucijama, te ravnomjerna i pravična raspodjela javnih prihoda prema bošnjačim povratničkim zajednicama. Koje to propise želimo mijenjati, koje prakse i kako želimo ukloniti? Moramo znati odgovore na ta pitanja, ne smijemo uvijek generalno i sveobuhvatno govoriti o našoj ugroženosti, bez jasnih koraka kako da se protiv toga borimo. Kada sve to poredamo, jasno nam je da se u tu borbu može krenuti samo sa jakom političkom zastupljenošću unutar institucija. Za snažnu zastupljenost treba nam izlaznost na izborima, treba nam mobilizacija koju moramo pokrenuti još danas.

Kako mobilisati sto puta prevarene glasače bez novih poruka i drugačijeg pristupa? Rezultati izbora i iskustvo koje imamo nam jasno poručuju šta nam treba. Trebaju nam obrazovani i dokazani kadrovi, treba nam konačni prestanak straha da razgovaramo na razini političkih stranaka koje djeluju u povratničkim zajednicama. Trebamo početi razgovarati o poziciji povratnika u RS-u, ne uključujući tu razmirice i probleme koje pojedini lideri imaju u Federaciji, već na ovo pitanje gledati kao dugoročni strateški interes. Ne smijemo bježati od institucija, vjerujem u čelne ljude koji vode proces povratka te tražiti njihovu podršku. Razgovori ne smiju biti o pojedinicma na pozicijama – gdje ko sebe vidi, već o politikama i planu rješavanju problema. Ne trebamo se zavaravati, neće biti velikih pobjeda u godinama koje dolaze, ali barem možemo napraviti iskorak. Hajde da 2018. godine mi budemo ti koji će biti prevaga za formiranje vlasti u RS-u, hajde da postanemo ključni faktor koji će zaustaviti dalju dezintegraciju, koji će biti most između Sarajeva i Banje Luke. Mi, povratnici, možemo poboljšati svoj status, samo ako se prestanemo baviti političkim porukama – a počnemo se baviti ozbiljnim političkim radom. Nema posljednjih prilika i nema zauvijek izgubljenih bitaka. Naša borba uvijek počinje, opet i ispočetka radimo, ne zbog sebe, već zbog generacija koje dolaze. Uvjeren sam da u toj borbi mogu dati svoj doprinos i zato ne mislim odustati. Za one kojih nema, za one koji će tek doći. Sretan vam Dan nezavisnosti.

Piše: Ćamil Duraković

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje ali ne nužno i stavove portala

(Vijesti.ba)

Back to top button